Nakon skromne igračke karijere, Helenio Herrera je odlučio zagaziti u trenerske vode preuzevši malo poznati francuski Puteaux. Poslije je slijedio angažman u nešto značajnijem drugoligašu Stade Françaisu, no tek odlaskom u Španjolsku, rodnu zemlju svojih roditelja, započinje njegov ozbiljan trenerski doprinos. Valladolid je bio klub u kojem se privikavao na španjolski nogomet, da bi preuzimanjem Atlético Madrida krenuo u osvajanje brojnih trofeja. Dva osvojena prvenstva za Atlético na samom početku 50-ih potvrdila su njegovu reputaciju izvrsnog stratega i otvorila mu put prema vrhu. Kratke epizode u Málagi, Deportivu te nešto duža u Sevilli bile su uvertira za ono što će se dogoditi kada preuzme klupu Barcelone.
Herrera je ostao zapamćen kao trener koji je inzistirao na obrani, a mnogi su ga prozivali da uništava ljepotu nogometa. Takve “optužbe” su samo djelomično opravdane, no mogu se odnositi isključivo na njegovu kasniju trenersku fazu, nakon odlaska u Italiju. Prije toga, Herrera je u Barceloni njegovao izrazito napadački nogomet koji mu je donio dva uzastopna prvenstva (1959. i 1960.) u kojima su njegovi igrači zabili ukupno 182 gola. Tih je godina Barcelona bila najatraktivnija španjolska momčad, po mentalitetu vrlo slična današnjoj Blaugrani.
Helenio Herrera – otac catenaccia
Uspješan niz u Barceloni prekinut je otkazom kojemu je prethodila svađa s tadašnjom zvijezdom kluba Lászlóm Kubalom. Neugodni razlaz potaknuo je Herreru da napusti Španjolsku. Odlučio se krenuti put Italije gdje je našao svoje mjesto na klupi Intera. U tom trenutku započinje preobrazba nogometa u talijanskim, a potom i u svjetskim okvirima. Godine u kojima je Herrera vodio milanski Inter najslavnije je razdoblje tog kluba. U rasponu od četiri godine pod njegovim vodstvom momčad je osvojila čak sedam trofeja. Među njima posebno vrijedi istaknuti uzastopno osvajanje Europskog kupa (današnje Lige prvaka) 1964. i 1965. Bili su to Interovi prvi i jedini naslovi europskog prvaka, sve do dolaska Mourinha i trijumfalne 2010. godine. Zbog dominacije na talijanskim i europskim travnjacima, Herrerina momčad dobila je nadimak Il Grande Inter (“Veliki Inter”), a velik je postao zbog specifične taktičke organizacije na terenu.
Herrera se često navodi kao otac catenaccia, taktičkog sustava koji je kroz povijest postao sinonim za talijanski nogomet. To je samo djelomično točno jer Herrera taj sustav nije izmislio, već samo malo modificirao i popularizirao. Temeljna odlika ove strategije bila je igra s četiri obrambena igrača od kojih je jedan imao ulogu libera i nalazio se iza dvojice stopera dok su ostali braniči čuvali po jednog suparničkog igrača. Catenaccio je zapravo verzija ranije osmišljene taktike verrou koja je bila orijentirana na obranu i kontranapade. Kod Herrere, obrana je bila temelj momčadi. Onako postavljena otvarala je prostor za lijevog beka da započne ubojitu kontru. Po toj je ulozi ostao zapamćen Giacinto Facchetti.
Na spomen ove taktike u misli se najčešće priziva ono što većina nogometne javnosti podrazumijeva pod “talijanskim nogometom”. Zatvorena, defenzivno orijentirana igra u kojoj je važnije ne primiti nego zabiti gol. Herrera je izluđivao suparnike svojim 1:0 pobjedama, no s njegovim taktičkim zamislima nije bilo pogovora. U duhu catenaccia odgojeni su svi talijanski braniči 70-ih i 80-ih, a jedna od suvremenijih momčadi koja je primjenjivala ovakav koncept bila je Milanova obrana s Baresijem, Maldinijem, Costacurtom, a kasnije i Nestom.
“Totalni nogomet” označio kraj
Kraj catenaccia stigao je probojem nizozemskog “totalnog nogometa”. Ajax je 1972. do europske krune stigao upravo pobjedom protiv Intera u finalu. Sljedeće godine ponovili su isto visokom pobjedom nad drugim milanskim klubom. Sportski novinari širom svijeta proglasili su simboličku smrt catenaccia i opjevali veličanstven uspjeh nizozemske nogometne filozofije utjelovljene u liku Johana Cruyffa. Catenaccio je nakon toga ostao prisutan kao specifičnost talijanskog nogometa jer ga ostale europske države više nisu koristile. U novijoj povijesti taj je sustav (doduše, u nešto izmijenjenom izdanju) koristio Otto Rehhagel kada je 2004. godine s Grčkom osvojio Europsko prvenstvo. Mnogi će se danas namrštiti pri pomisli na takav obrambeni stil u nogometu, ali jedno se mora priznati – za Herreru i neke trenere nakon njega, bio je vrlo učinkovit.
S Interom je stekao veliku slavu koja mu je omogućila da prilikom preuzimanja Rome 1968. postane najplaćeniji svjetski trener. Godišnja plaća iznosila je 150 tisuća funti što je u to vrijeme bio astronomski iznos u svijetu nogometa. U Rimu je uspio osvojiti još i nacionalni kup, ali nakon toga ubrzo se povukao u mirovinu. Kasnije je u nekoliko navrata nakratko vodio Rimini i Barcelonu.
Drugačiji pristup nogometu
Osim u taktičkom smislu, Helenio Herrera je uveo mnoge novine i u samom pristupu nogometu. To se prije svega odnosi na psihičku pripremljenost igrača koja do tada uopće nije bila važan faktor. Herrera se brinuo da svaki njegov igrač bude dobro motiviran prije same utakmice. Postao je poznat sloganima koje je ispisivao po zidovima svlačionice popt “tko ne da sve od sebe, nije dao ništa”. Jedna anegdota svjedoči kako je Herrera toliko inzistirao na pozitivnoj atmosferi da je zbog nespretnog izražavanja suspendirao jednog igrača. Naime, nesretnik je na press konferenciji izjavio: “Došli smo u Rim igrati”, što Herreri nije bilo prihvatljivo. Igrač je trebao reći: “Došli smo u Rim pobijediti”.
Novosti koje je Herrera uveo zaista su brojne. On je bio jedan od rijetkih stratega koji se nisu ustručavali mijenjati dotad ustaljene prakse. Uvođenje strogih pravila za nogometaše bila je jedna u nizu novotarija. Herrera je inzistirao na strogoj disciplini, zabranio je igračima alkohol i cigarete te kontrolirao njihove prehrambene navike. Može se reći da je Herrera donekle bio “control freak”, ali takav je stav u konačnici donio bogat ulov. Posebnost koja prije Herrere nije postojala je tzv. ritiro. Ritiro je zapravo ono što danas podrazumijevamo pod okupljanje momčadi prije utakmice ili karantenom. Herrera je primorao svoje igrače da se dan prije utakmice okupe na izoliranom mjestu kako bi se lakše fokusirali na ono što slijedi. Odnosilo se na tjedne pripreme uoči utakmica koje su se igrale vikendom. Kasnije je ritiro evoluirao u ljetne i zimske pripreme prije početka ili unutar sezone.
Trener kao središnji dio ekipe
Važno je napomenuti kako je Helenio Herrera bio prvi koji je sebi pripisivao uspjeh momčadi i zapravo istaknuo funkciju trenera u nogometnoj momčadi. Do tada su sve zasluge imali igrači, kojima se pridavalo najviše pažnje. Treneri su bili samo marginalci koji zapravo i nisu imali veće ovlasti. Od Herrere nadalje, trener postaje središnja figura ekipe, strateški i idejni nositelj igre.
Helenio Herrera ostat će upamćen i kao prvi trener u povijesti koji je vodio čak tri različite reprezentacije. Bio je izbornik triju najvećih europskih nogometnih reprezentacija: Francuske, Španjolske i Italije. Nakon njega bilo je još trenera koji su i nadmašili tu brojku (Henri Michel, Guus Hiddink, Bora Milutinović), ali samo je Herrera vodio nacionalne vrste koje su igrale najvažnije svjetske i europske turnire, te bile visokopozicionirane na FIFA-inoj ljestvici.
Izvorni tekst: Cro-Manager forum – link
