Ponekad slavljeni kao najveći heroji, ponekad osramoćeni kao izdajice i ‘rupe’; nerijetko je samo jedan potez dovoljan da prijeđu iz jedne u drugu krajnost. Golmani zaista jesu posebna sorta. Takav je bio i Vladimir Beara.
Vratari su osuđeni na to da budu neka vrsta nogometnih izopćenika, autsajdera. Za njih vrijede posve druga pravila nego za ostale igrače na terenu; obično su najviše primijećeni kad njihova momčad igra loše, a gotovo neprimjetni kad briljira. No to je i jedan od mogućih razloga zašto su i oni sami vrlo često osobenjaci – od introvertiranih vjerskih fanatika do ludo samouvjerenih tipova i intelektualaca u kopačkama. Među nekoliko vrhunskih vratara s područja Hrvatske i bivše Jugoslavije (Franjo Glaser, Milutin Šoškić, Ivan Katalinić, Stevan Stojanović) Vladimir Beara ipak zauzima posebno mjesto kao jedan od najboljih europskih golmana svih vremena.
Najbolji na svijetu, neslužbeno
Najveće priznanje dao mu je upravo Lev Yashin. On je primajući nagradu za najboljeg europskog igrača 1963. inzistirao da nagrada pripadne Beari. Iako Bearina reputacija nikad nije bila na razini njegove, u Engleskoj je stekao kultni status poslije reprezentativne utakmice na Highburyju 1950. kad se iskazao nizom nevjerojatnih obrana u susretu koji je završio 2:2. No nije impresionirao samo atletskim sposobnostima i refleksima; u njegovom branjenju bilo je gracioznosti i veličanstvenosti.
„Za mene je najbolji vratar Vladimir Beara“, izjava Leva Yashina prilikom primanja nagrade za najboljeg vratara 1963. godine
Veliki Vladimir je rođen 26. kolovoza 1928. u selu Zelovo kod Muća u Dalmatinskoj zagori. Karijeru je započeo u splitskom Hajduku gdje ga je trenirao barba Luka Kaliterna koristeći, između ostalog, i bejzbolske loptice. S obzirom na to da je neko vrijeme učio i balet, brzo su mu prišili nadimak Baletan s čeličnim rukama. Uz Franu Matošića i Bernarda Vukasa, bio je glavni igrač šampionske generacije Hajduka iz sredine prošlog stoljeća. Tada su Bijeli u razdoblju od 1950. do 1955. osvojili tri državna prvenstva. Uvijek je odavao dojam opuštenosti na gol liniji, vjerujući više svojim sposobnostima nego ikakvoj mehanički naučenoj tehnici. Čak je izbjegavao postavljenje živog zida kod slobodnih udaraca. “Nekako mi se uvijek činilo lakše kad mogu gledati igrača u oči”, izjavio je Beara.
Osporavan u Splitu
Čovjek od gume sigurno bi imao štošta za dodati na tezu da su golmani u osnovi izopćenici i autsajderi kojima se rijetko vjeruje. “Što sam bolje igrao, to je veća hajka bila. Čak su i dica ganjajući krpenjaču vikala “pošto kila bearetine?!”. Igrači su izmišljali viceve i uvrede na moj račun još u juniorima. Iz uprave su ga optuživali da je “prodavao” utakmice, nekoliko ga puta kažnjavali. Tijekom suspenzija je i počeo vježbati balet, pa je tako i nastupio u izvedbi ‘Ere s onoga svijeta’ u splitskom HNK. A kad se pobunio, rekli su mu: ‘”Ne tribaš nam ti, imamo mi Beara koliko hoćeš”. Naposljetku je pokupio stvari i otišao u Beograd.
Pritom je izbio veliki skandal o kojem se dugo govorilo, a Vladimir je sa Zvezdom osvojio još četiri prvenstva Jugoslavije i dva kupa. Karijeru je okončao u Njemačkoj braneći za Alemanniju Aachen i Viktoriju Köln. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 59 utakmica te nastupio na tri svjetska prvenstva: u Brazilu 1950., u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958. Nastupio je i na Olimpijadi u Helsinkiju 1952. gdje je osvojio srebrenu medalju, a u finalu je obranio penal Ferencu Puskásu koji je predvodio mađarsku laku konjicu. Godine 1953. zaigrao je za FIFA-inu reprezentaciju ostatka Europe protiv Engleske. Konačni rezultat utakmice, koja se igrala na Wembleyu, je bio 4:4. Deara je branio samo jedno poluvrijeme i primio jedan pogodak.
Epizoda u Kamerunu
Postoji epizoda u Bearinoj karijeri o kojoj većina ljudi kod nas zna vrlo malo ili ništa. To je njegov trenerski rad s kamerunskom reprezentacijom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naime, Vladimir Beara je imao presudan utjecaj u ustoličenju nove generacije igrača koji su se kasnije (najprije na SP-u 1982.) impresivno predstavili na velikoj sceni. Jedno od njegovih otkrića bio je i legendarni Roger Milla. Ipak, najznačajniji je njegov rad s kamerunskim golmanima Thomasom N’Konom i Josephom-Antoineom Bellom, koji su u osamdesetima postali klase u Europi. I naravno da ih je Beara još kao mladiće nudio Hajduku, ali samo su se nasmijali na njegove prijedloge.
“Moje je vrijeme bilo vrijeme romantičnog nogometa, taktika još nije bila pojela nogomet. Tek je stil igre prikazan na SP-ima 1962. i 1966. započeo novu nogometnu eru u kojoj lopta više nije bila najvažnija stvar u igri. No neke stvari nisu se promijenile. Dobar golman još uvijek mora biti dosta sličan onome iz mojeg doba, mora imati hrabrost i samopouzdanje”.
I tijekom igračke karijere Beara je bio više cijenjen vani nego kod kuće. Dok su mu u Splitu govorili da ga ne trebaju, on je igrao za reprezentaciju svijeta. Bi li bilo drugačije da nije golman?
