Alen Bokšić je rođen 21. siječnja 1970. u Makarskoj, a nogomet je počeo trenirati u podmlatku makarskog Zmaja. Svoju uspješnu i bogatu karijeru počeo je u splitskom Hajduku kojem donosi trofej pobjednika posljednjeg nogometnog kupa Jugoslavije 1991. godine, i to pogotkom novopečenom prvaku Europe, Crvenoj zvezdi na stadionu Partizana. U Hajduku je sveukupno odigrao 174 utakmice i postigao 60 pogodaka. Zatim seli u Francusku, u Cannes, gdje se nije naigrao.
U sezoni 91/92 je imao velikih problema s ozljedama pa je zabilježio samo 1 nastup u Ligue 1. Sljedeća mu je sezona bila jedna od najuspješnijih u karijeri. Prešao je u redove Olympique Marseillea u čijem je dresu bio najbolji strijelac francuskog prvenstva s 23 pogotka, a potom i osvojio Ligu prvaka nakon finala s talijanskim Milanom. Proglašen je i najboljim stranim igračem u Francuskoj te odlazi u Lazio. Krajem godine u izboru za Ballon d’Or završio je na 4. mjestu.
U Rim je stigao na polusezoni te je u 21 utakmici zabio 4 pogotka. S Biancocelestima je osvojio 4. mjesto u Serie A. Francusku je napustio nakon velike afere. Marseilleu je trebala pobjeda 1993. u posljednjem kolu kako bi osvojio svoj deveti naslov prvaka u povijesti. Protivnik je bio Valenciennes, a jedini gol zabio je upravo Bokšić. No i da nije, domaća momčad bi u toj utakmici slavila, jer je tako bilo dogovoreno. “Ja sam tada bio mlad, nisam imao pojma o tome. Tek kasnije sam čuo da su neki moji suigrači i predsjednik bili kažnjeni. Kladionica tada nije bilo”, rekao je Bokšić. Jean-Jacques Eydelie, Bokšićev suigrač, nagovorio je igrače Valenciennesa da puste Marseilleu. Istina je, međutim, izašla na vidjelo, Marseille je izbačen u drugu ligu, izgubio je francuski naslov, a UEFA mu je zabranila da sljedeće sezone brani osvojeni trofej.
Iz samo 8 atributa CM Italije teško je iščitati da se radi o tada jednom od najboljih igrača.
Ove je sezone Lazio preuzeo Zdeněk Zeman poznat po ekstremno ofenzivnoj igri što je rezultiralo s najviše zabijenih golova u ligi i 2. mjestom u Serie A, najboljim rezultatom od osvajanja scudetta 1974. Giuseppe Signori je bio najbolji strijelac sa 17 pogodaka, 11 je pridodao Pierluigi Casiraghi, dok je Bokšić zabio 9 komada. Mladi Marco Di Vaio se nije uspio nametnuti pored ovako raspoložene napadačke trojke.
CM 96/97 prikazuje Bokšića kao fizički vrlo moćnog i tehnički potkovanog napadača gotovo bez ikakve mane.
Dolaskom u Juventus osvojio je 3 trofeja samo u jednoj sezoni: Serie A, UEFA Superkup i Interkontinentalni kup. Zaigrao je i u svom drugom finalu Lige prvake, ali Borussia iz Dortmunda je slavila 3:1. U novom serijalu došlo je do promjene gotovo svih atributa: shooting, heading (+2), off the ball, pace, set pieces, influence (+1), agression, tackling, technique, stamina (-1), creativity, heading, passing, strenght (-2), flair, marking (-3), dribbling (-8).
Nakon samo jedne sezone u Torinu vraća se u Rim zajedno s Vladimirom Jugovićem, a po povratku osvaja i prvi trofej s Laziom. Pod vodstvom novog trenera, Svena-Görana Erikssona, Lazio je bio u utrci za prvo mjesto u prvenstvu sa Starom damom, ali nakon poraza 1:0 u izravnom dvoboju u 28. kolu dolazi do drastičnog pada morala i forme pa su tako završili na razočaravajućem 7. mjestu, što je bio najgori rezultat u zadnjih 5 godina. Novi trener se pravdao izborenim finalima u domaćem kupu i UEFA Kupu. Coppa Italia je osvojena nakon pobjede u finalu protiv Milana, dok je u Europi naslov osvojio Inter na krilima nezadrživog Ronalda. Najbolji strijelac na kraju sezone je bio Pavel Nedvěd s 11 komada, dok je Bokšić zabio 10.
U Championship Manageru došlo je ponovno do neočekivane varijacije pojedinih atributa, što je, uostalom, uobičajen slučaj za prve serijale.
U sezoni 98/99 Bokšić je zabilježio samo 3 nastupa, što zbog ozljeda, što zbog žestoke konkurencije. Naime, u klub su za rekordne iznose stigli Christian Vieri i Marcelo Salas. Vieri je u još većem transferu otišao na polusezoni u Inter, a od tih su sredstava dovedeni Simone Inzaghi, Diego Simeone i Juan Sebastián Verón. Uz standardnog Nedvěda briljirao je i kapetan Nesta, a u prvim sezonama na Olimpicu impresionirala su i 2 Srbina, majstor slobodnjaka Siniša Mihajlović te 20-godišnji Dejan Stanković.
Ipak, Lazio je na kraju još jednom završio 2. u Serie A, ovaj put s bodom zaostatka iza Milana.
Sezona 99/00 bila je Bokšićeva posljednja u svijetloplavom dresu i nije mogla završiti bolje. Osvojio je Serie A nakon dramatične završnice kada je Juventus u zadnjem kolu poražen na gostovanju kod Perugie. Zabilježio je 19 nastupa i 4 pogotka. CM 99/00 prvi je najbliže opisao Bokšića. Dvadesetke za brzinu, ubrzanje, snagu; devetnaestka za dribling; sedamnaestke za agilnost, dodavanja i igru glavom, te šesnaestke za kreativnost i nepredvidivost najbolje opisuju njegov stil igre.
Unatoč divnom razdoblju u Laziu, na iznenađenje nogometnog svijeta, prelazi u Middlesbrough za 2,5 milijuna funti i s tjednom plaćom od 63 tisuće funti postaje najplaćeniji nogometaš u engleskom nogometu. Debitirao je s 2 pogotka u pobjedi 3:1 protiv Coventry Cityja, a do kraja sezone je, unatoč novim problemima s ozljedama, zabio ukupno 12 golova u 28 nastupa i bio proglašen igračem godine.
U novom serijalu fizički atributi su ostali gotovo isti, a opadaju oni vezani za kreiranje igre.
Iako je ove sezone manje vremena proveo izvan pogona, zabio je 8 golova u 22 susreta. Na CM 00/01 jedino acceleration i pace opadaju s 20 na 16, što je i logično s obzirom na ulazak na ozbiljnije igračke godine, dok većina ostalih atributa značajno raste: heading, off the ball, passing (+4), anticipation, creativity, dribbling (+3), crossing, decisions (+2). Najznačajnija je promjena finishinga koji je s 11 u prethodna 2 serijala narastao na 17.
1. veljače 2003. odlučio je objesiti kopačke o klin. Nije bilo smisla mrcvariti se više, nakon najnovije serije ozljeda sporazumno je s upravom raskinuo ugovor. Posljednju utakmicu u crvenom dresu odigrao je 11. siječnja protiv Southamptona, a posljednji pogodak zabio je u velikoj pobjedi 3:1 nad Manchesterom na Riversideu 26. prosinca 2002.
Championship Manager 4 je bio posljednji u kojem smo još mogli naći Alena Bokšića. Osim fizičkih atributa (acceleration, agility, strenght), najviše se ističe finishing.
Alen Bokšić – zaključak
Pitam se gdje bi Alen Bokšić bio da ga ozljede nisu spriječile u nastupima na Euru 1996. i SP-u 1998. Najnesretniji hrvatski reprezentativac bio je bez sumnje jedno od najvećih imena te generacije iz devedesetih, uz Šukera i Bobana s najdojmljivijom klupskom karijerom. Najavio se u Jugoslaviji, briljirao je kratko u Francuskoj, dokazao se u Italiji, igrao u jakom Juventusu, zaslužio jedan od tada najtežih ugovora u Premiershipu.
Blagoslovljen čudesnim fizičkim mogućnostima, Bokšić se isticao i tehnikom i osjećajem za nogomet i da je od partnera u hrvatskom napadu mogao posuditi osjećaj za gol, bio bi jedan od najboljih napadača svijeta u svom razdoblju. A i bez toga je bio izuzetno cijenjen; primjerice, 1993. je bio četvrti u glasovanju za Zlatnu loptu, iza Baggija, Bergkampa i Cantone, o čemu današnji reprezentativci mogu samo sanjati.
No, ne samo što je imao nesreću propustiti dva velika natjecanja (1996. se ozlijedio protiv Turske, 1998. nije ni išao u Francusku) na vrhuncu moći svoje generacije, spora igra Hrvatske puno je više odgovarala golgeteru poput Šukera nego brzom, moćnom napadaču poput Bokšića. Za vrhunskog napadača takve klupske karijere, razočaravajuće je što će se pamtiti tek dva Bokšićeva gola – onaj Ukrajini koji je odveo Hrvatsku na SP 1998. i onaj Belgiji za odlazak na SP 2002. Tamo, nažalost, s ostatkom momčadi nije uspio ostaviti veći trag.
Nije bio nametljiv, nije bio klasični lider i nije s Hrvatskom ostvario veliki rezultat na velikom natjecanju. Ali, bio je veliki igrač, cijenjen, kvalitetan, jednom riječju, klasa. I bez obzira što je u dresu Hrvatske bilo barem 10 pamtljivijih igrača od Bokšića, nije bilo 10 boljih hrvatskih nogometaša od njega u proteklih 20 godina.
Copyright © CM Tekstopisci 2013. / senna
